Kopaoničke priče

Pančićeva omorika uopšte ne raste na Kopaoniku.Na ovoj planini je samo grob Josifa Pančića, jer je to bila poslednja želja najvećeg srpskog prirodnjaka. Omorika je specifičnost Tare… Naime, postoji nekoliko primeraka stabala omorike ali te biljke su donesene sa Tare...
Kao klasje njihao nas je jugozapadni vetar kad smo se posle čitave decenije našli pred Pančićevim mauzolejom na Kopaoniku. I to, zamislite slučajnost! Dvadeset petog februara 1968.godine na dan Pančićeve smrti tačno pre 80 godina. Duvao je – kako su nam stručnjaci govorili – oko 100 km na čas. Dostiže ponekad i 190 km, ali samo na samom Suvom Rudištu. Nekoliko desetina metara niže, već je zupanije. Dabome, kad teme planine postane meta razjarenih vetrova onda nema ni govora o kakvom kretanju. Obara i prevrće sve što nije kadro da odoli; ni jaki planinski psi se tada ne usudjuju da prkose oluji.
Izuzetna moć sunca po kotlinama i ravnicama zimi se ne oseća; s njegovom snagom i kakvim blagotvornim svojstvom ljudi delo i ne računaju. Ni na kraj pameti im nije da ono, naročito u drugoj polovini zime, na planinama ne znači samo izvor svetlosti i svakidašnjeg života. U to doba, odbijajući svoje zrake, pruža čoveku ono što mu nikakvo letnje sunce podariti ne može.Značaj planinskog sunca i belog ogrtača, kao i onog dokle čovek može gledati – a zimi se s planine i dalje i jasnije vidi – kod nas je malo ko uvideo. Nema banje, lečilišta ni oporavilišta koje se može ravnati sa Kopaonikovim zimskim nedrima.

Korisnička Prijava